| < | ožujak, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Zaključila sam da mi definitivno nedostaju životinje. Kućni ljubimci su idealni za kanaliziranje naših majčinskih osjećaja kad nismo spremni prihvatiti odgovornosti iz „Prve 3 su najvažnije“, mada se često pokaže da imati psa košta otprilike kao i imati dijete, uz razliku da psi (još uvijek) ne odlaze na fakultet. Kad sam počela pisati ovaj blog, davne 2004. (to nije sad?), bila sam ponosna udomiteljica mlade štakorice, o kojoj sam, na blogu i osobno, pričala 24 sata dnevno. Kao prava ponosna mama, bila sam (i još jesam) uvjerena da na svijetu nije postojalo toliko pameti u glavi tako male kubikaže, kao ni toliko šarma u tako malo grama. Štakine slike pojavljivale su se na blogu svako malo (još su negdje u arhivi), a u stopu ih je pratila moja najljubljenija od svih ljubljenih mačaka – Vanda. Mačke su apsolutne kraljice, ako se mene pita. Te su prokužile život i smisao do njihovih zadnjih atoma, i isijavaju mudrost u svakom trenu. Osobno se smatram sretnom što vječno služim kao skromni sluga njihovom rodu, jer na taj način mogu učiti od najboljih kako se uživa u životu, i kako se razlikuje bitno od nebitnog (npr: Spavanje na suncu – bitno. Ležanje u nečijem krilu – bitno. Uzrujavanje oko zavjesa – nebitno.).  Vandin "unworthy humans" pogled  Princeza u epizodi "Meaning of life" Imala sam dvije ribice, ali me se nisu nešto dojmile. Jedina prilika kad su u meni izazvale emocionalne reakcije bila je kad su se prevrnule na leđa, jer si ipak ne mogu pomoć da, kad pronađem dva leša u posudi s vodom, ne osjetim: a) tugu, b) krivnju, uz neizbježno „jesam li ih trebala zaštiti od mačke?“ Neki ljudi su smatrali smiješnim što sam unutar dvije godine imala oko 5 hrčaka, koji su umirali brže nego što smo im mogli zapamtiti ime. Vjerujte, to uopće nije smiješno. Hrčci su.. pa, okej. Mislim, nevjerojatno su slatki, i čovjek ih zavoli, koliko se može voljeti nešto samo zato što je mekano, fluffy i cuddly. Ali osim slatke njuškice, nježne dlake i repića za umrijet, većina njih nema puno što za pokazati. Jedina koja je imala imalo karaktera bila je Anđa, vrckava i tvroglava mala beštija, koja je bila nenadmašna u penjačkim vještinama i trpanju kikirikija u one male vrećice. Vjerojatno mi je najdraža dijelom i jer sam joj zahvalna što je uspjela ostati živa puno duže od drugih, što je za hrčke velika stvar. Jučer sam se na ravelryju nazvala „ponosnom tetom irskog pšeničnog terijera“, jer izvjesna Slavonka sa slovenskim imenom često gricka moje uši. Obožavam je, mada se sve češće pitam je li jedina razlika između pasa i djece to što jedan ima mekanu dlaku, a drugi će jednog dana naučiti govoriti. Trenutno nemam mjesta za kućnog ljubimca, i Čarobnjak i ja trebamo još malo vremena da se ukućimo i udomimo udvoje, prije nego počnem dovlačit furry stuff. A prošli tjedan mi je Ivana donijela nekoliko gljiva/bakterija (to je valjda neki simbiotski moment) za pravljenje kefira, koje sam ponosno proglasila Štefom i Đurđom, svojim novim kućnim ljubimcima. Mada ne zauzimaju puno prostora, moram reć da su zahtjevne skoro ko hrčci, stalno treba nešto cijediti, prati, prokuhavati, i još ni zbog koga nisam morala održavat temperaturu stana na 22 stupnja. Mada bi za neke bilo dobro da nisam dopustila da se prostorija ohladi ispod 10. Uglavnom, nabrajajući te beštije koje jesu ili su bile moje i sekine, dolazim do zaključka koji ne znam da li da podijelim sa kefir-gospođama: svi naši kućni ljubimci imaju pozamašne guzice.  Ovo su Đurđa i Štefa. Štefa je veća. |
|
Prekjučer je bio 72. rođendan mom djedu. Skužila sam da u zadnje vrijeme nevjerojatno često pričam o njemu, i to same ponosne priče. Pa, evo opet. Moj djed je jedan od onih ljudi koji, ako im kažeš nešto poput "ponosna sam na tebe", uskliknu nervozno "ajde, bogati!" s izrazom nelagode zbog kojeg se zapitam nisam li umjesto "ponos" slučajno izgovorila "grupni sex s pomagalima". Ali volim vjerovat da sam naučila izražavati bitne stvari s njim toliko da "volim te" uvučem u "dodaj mi sol, molim te", kao što sam iste naučila čitati iz njegovih naizgled beznačajnih gesti. Dido se zadnjih godina dokazuje da nije star. Kad vidi svog najmlađeg sina kako sam nosi vreću cementa na leđima uz skale, mora probat može li i on. I kad mu uspije, voli nam to svima reći, a mi se onda pravimo kao da se to podrazumijeva, jer i mi znamo da je on još mlad i zdrav i čio. Ako si želi lako dići samopouzdanje, pozove nas lijene gradske guzice na pentranje po brdu. Dido vodi put, mi se glasno divimo prirodi. Nekoliko minuta kasnije dido se sve češće zaustavlja da nas pričeka, a mi se prirodi divimo u sebi dok hvatamo dah. Ja mislim "ipak je malo ostario, kad nosi štap sa sobom da mu je lakše hodati." Al' kasnije saznam da nosi štap kako bi ubio poskoka koji nam se nađe na putu. Da je isti naišao, dido bi ga već svladao i trijumfalno uzviknuo, dok se mi popnemo do njega. Onda bismo stali, tobože da se divimo ulovu, al ustvari da odmorimo prije nego dobijemo srčani udar. Kad sam bila mala, dido je radio u Općini. Jednom sam ga pitala je li volio svoj posao. Rekao mi je da je njemu uvijek bilo besmisleno raditi samo sa papirima, i da je uvijek više volio stvarati nešto konkretno. Kuću, klupicu, nož za obrađivanje glinamola, sušaru za pršute, bačvu. Kolica. Da je po njegovom, svi bi mu za rođendan, umjesto čarapa i potkošulja, poklanjali po vreću cementa. Jer on "ima planove za sljedećih 20 godina", uvijek zna šta bi s time mogao sagraditi. POnekad ga uhvatim kako gleda u nešto i sanjari o tome što bi na tom mjestu mogao napraviti. Tako nastaju planovi za sljedećih 20 godina. To nisu neki previše ekološki planovi, jer on je iz drugog vremena, ali imaju sve što dobar plan mora imati: zrno sanjanja, realan okvir, strpljivost i otpornost na skeptike. Ponekad, kad nešto dobro isplaniram, kažem sama sebi da "planiram ko dido". I ja sam se, vjerojatno prerano, malo zasitila besmislenih poslova "sa papirima". Nikad ne znam s njima jesam li nešto doista postigla, ili je sve bilo uzalud. To su takvi poslovi, da ne možeš izmjerit; možda si nekome pomogao, ali ti nije rekao; možda si pomogao, ali će se vidjeti tek za puno godina, a možda nisi učinio da bude bolje, ali pomogao da ne bude gore. Sve to vrijedi, ali je jako puno moždova. Zato sam sve sretnija kad stvaram nešto svojim rukama. Otud svo ovo pletenje, farbanje namještaja, glupiranje sa perlicama. Jer tu znaš kad si gotova, i kad je iz ničega nastalo nešto. I puno je lakše sanjariti i planirati buduće projekte. Na ravelryju, web servisu za pletenje i kukičanje, možete švrljati kroz uzorke i tuđe radove, i, kad za nešto pomislite "e to bi ja pravila", staviti artikl u "queue". Iako imam prilično malo vremena za pletenje, moj se queue marljivo puni stvarima za koje volim vjerovat da ću ih, kad-tad, zaista napraviti. I nije važno hoću li zbilja, ili će izaći iz mode dok stignu na red, važno je imati planove. Na polici za knjige stoje neke koje imam namjeru pročitati već dugo. Al kad uzimam novu knjigu za čitanje, uvijek ih zaobiđem, već se uhvatim nečeg novog, što sam upravo pronašla u knjižari. U bilješkama na mobitelu imam popis knjiga koje su mi preporučili neki dragi ljudi, i koje treba tek pribaviti. Opet, planovi za čitanje pune se puno brže nego što se knjige čitaju, ali volim imati taj red. Nedavno sam počela skupljati "zanimanja iz snova". Stvari koje bi, čini se, bilo zabavno raditi za život, ali nemam nikakvu namjeru da ih pomaknem iz sanjarenja u stvarnost. Recimo, prije dva tjedna sam letjela u avionu i zaključila da bih baš voljela da sam kapetanica aviona, pa da držim one male govore na početku leta. One koji nisu ukočeni kao stjuardese, već opušteni govori domaćina: "dame i gospodo, letimo lagano prema Londonu. Vrijeme je okej, vani oko nas je -15 stupnjeva, a mi se brzinom tom i tom krećemo prema Londonu gdje će nas dočekati kiša, 11 stupnjeva i filmski festival. Uživajte u večeri, pokušat ću ne tresti vas previše". Ili "dame i gospodo, letimo iznad Makarske Rivijere. Znam da izgleda privlačno, ali nemojte sad iskakati, pojačat ćemo klimu". Kad me netko pita gdje želim raditi (sad u okviru svog zanimanja, dakle upravljanje avionom je isključeno), uvijek se bacim u dugačko nabrajanje. Popis radnih mjesta koja bih voljela isprobati ogroman je, a o mjestima u prostoru da ni ne počinjem. DOnedavno me je mučilo što ima toliko toga što me zanima, a stić ću isprobati samo mali dio stvari, birajući jednu po jednu. Poželjela bih često da me ne vuče toliko toga, da mi se sviđa samo jedna stvar, pa da ne mučim sebe birajući, i pitajući se bi li ono drugo bilo bolje. Al sad kad gledam, vidim da sam djedova unuka po tome. Imam ideja na izvoz. Od njih ću uspjeti ostvariti tek neke (osim ako prvo ostvarim onu da postanem superwoman), a većine ću se morati odreći. Pa ipak, postoji nešto proživljeno u stvarima koje smo samo odsanjarili. Postoji neko uživanje u samom zamišljanju da neke stvari činimo, znajući da bismo to zaista i mogli ostvariti, da je nešto više vremena. Postoji neko bogatstvo u planovima za 20 godina. |
|
Jučer sam, čekajući na red kod zubarice, sat vremena prelistavala časopise koji mi obično ne dolaze u ruke, i ostala zapanjena pronatalitetnom politikom Storyja. Jadranka Kosor i Marin Barišić ne bi uredili tako fin kršćanski magazin. Pobrojala sam čak 11 članaka čiji je glavni naglasak na slavnim osobama koje čekaju prinovu, ili su je upravo dočekale, ili pričaju o tome kako bi htjeli imati još mogo djece i kako su sve životne bitke vodile tom najvećem od svih uspjeha. Ne želim umanjivati tu važnu i predivnu životnu misiju, ali malo sam se ipak osjetila ispranog mozga kad je na više od pola stranica jednog časopisa neka mama pričala o novom značenju koje beba donosi životu. Naravno, među onima koji su pronašli smisao bila su dva muškarca i 10 žena, jer zna se da su žene te koje su doista blagoslovljene, a kasnije ospjednute svojom djecom, a kod muškaraca to očekujemo samo od senziblinijih, ili besposlenih tipova. Na nedavnoj promociji diplomanata Filozofskog Fakulteta, prodekan za znanost održao je dirljiv govor o izumiranju Hrvata, moleći mlade diplomante i diplomantice da se ne bave samo karijerom, već se uhvate i stvaranja potomaka, uz dodatak: "To posebno naglašavam jer ovdje ima i mladih kolegica". Naime, zna se da je donošenje djece na svijet "ženski posao". Žena može ostati trudna jer nije pazila (jer na njoj je da pazi), nije slušala svećenika (koji nekako njoj više zabranjuje seks prije braka nego njemu), ili, naravno, podlo i kradomice, da bi namamila lijenčinu da je napokon oženi. Muškarac s kojim se poševila tu je samo slučajni prolaznik. Stoga, ako će se rađati novi Hrvati, ključna je odluka mladih Hrvatica. Nije mi bila namjera ulazit u ove već prožvakane rodne priče, al malo mi je već puna kapa tih pronatalitetnih zagovaranja, kad ih ne prate efektne pronatalitetne politike. Gdje to da dijete donosim? Dok mi traje reproduktivna dob prije visokog rizika Downovog sindroma, ne vidim puno izgleda da ću prestat bit podstanar. Mnogi ljudi koje znam rade na mjestima gdje se prekovremeni sati podrazumijevaju ako imaš ikakvih ambicija, a na poslu se svakodnevno susrećem sa ženama koje su dobile otkaz kad su otišle na porodiljni, ili imaju manju plaću od svojih muških kolega, jer moraju uzeti slobodno da bi odvele dijete doktoru (neobična pojava da žene češće imaju bolesnu djecu od muškaraca). U vrtićima nema dovoljno mjesta, i ogroman broj djece pada na mali broj stručnjaka. U Splitu, koji sam još uvijek sklona zamišljati kao grad u kojem imam obitelj, imaju ukupno dvije zelene površine koje nisu Marjan, a djeca se igraju na betonskim igralištima i stepeništima. Istovremeno, mediji opsjednuto pričaju o idealiziranim roditeljstvima slavnih. Madonna, Tom Cruise i Katie Holmes, Anjelina Jollie i Brad Pitt, Jennifer Lopez, Gwen Stefani, Nicole Kidman i ini više su po novinama zbog toga što postaju roditelji, nego zbog onoga zbog čega su uopće postali slavni, onoga čime se ekšuli bave. I, naravno, Britney, kojoj postajem sve više sklona što je bezobraznije linčuju. To je, naravno, samo još jedan isfiziran romantični dodatak idealiziranom prikazu njihovih života. Koji bolji gadget za prekrasne, osunčane i bogate ljude koji vode živote iz naših snova, od bebača. I, naravno, duhovne obnove. |
|
..kad u tmurne Zagrebačke zimske dane, koji su te do kraja iscrpili svojom ružnom realnom svakodnevicom, pronađeš knjigu koja te odnese u drugi svijet. Knjigu u kojoj su more, grebeni, sunce, oluje, čudni jezici i čudesna bića, i koja te začara i odvede daleko odavde. Pojavi se onda more u kupatilu na Jarunu, ili u tramvaju koji vozi kroz Dubrovačku Aveniju, i ne čuju se, od valova, poznati glasovi. Još je bolje kad se sjetiš da si knjigu dobila na dar od nekoga, pa ti sine da je ta osoba vjerojatno s njom imala slično iskustvo, i da poklon od početka nije bila knjiga, već čarolija. Između korica, bio je zapakiran, ustvari, san. |
|
O PLETENJU Dakle, isplela sam jednu maramu, jedan džemperić (može li se zvati džemperom nešto što je kratkih rukava?), trenutno radim kapu za prijateljicu, a u potrazi sam za idealnom vunom za zamišljene grijače za ruke. Sestra i ja smo zaista stekle reputaciju čudakinja, s obzirom na količinu pletenja na večernjim druženjima i opijanjima s prijateljima, a rupa na spomenutom džemperu podsjeća me da ostavim igle nakon drugog gin-tonica. Uglavnom, pletenje preporučam najtoplije, iznenadila sam se koliko sam toga uspjela napraviti pletući samo uz jutarnju kavu, budući da je to bilo jedino vrijeme kad sam se mogla odvojiti od posla, diplomskog, i svih ljudi koje poznajem. Tko želi naučiti, neka mi se javi za real-life poduku (naučim vas plesti za 2 sata, što uključuje i vježbu), ili može svratit na www.knittinghelp.com, gdje imaju videoupute za svaki pletaći detalj. Al ako vam prilike dopuštaju, najbolje je obratiti se s tim zahtjevom svojoj baki, koju ćete sigurno razveseliti do suza. O DRUGIM ŽENSKIM STVARIMA Vrijeme božićnog darivanja obogatilo me za n kozmetičkih preparata kojima se inače ne bavim, i, ako ćemo pravo, nisam sigurna čemu služe. Nikad nisam bila disciplinirana u «brizi za čistoću i hidratiziranost kože» (Vau, Word kaže da «hidratiziranost» nije riječ. Take that, kozmetička industrijo!). Prošli sam tjedan tako dobila svoj prvi komplet «Dnevna i noćna krema». Fascinirana lijepim kutijicama, odmah sam marljivo krenula u korištenje. Budući da na uputama piše da ih se nanosi na očišćeno lice, morala sam pribaviti i neki preparat kojim se lice čisti, jer mi se učinilo da obična voda i sapun nisu dovoljno.. nešto sam vidjela na reklami. Osuši se neki tulipan. Uglavnom, 3 dana korištenja i ja sam puna pitanja. Npr, koja je točno razlika između dnevne i noćne kreme, osim što jedna stoji u plavoj, a druga u bijeloj posudi. Kako one znaju da je noć i dan, po kojim to različitim principima rade?. Što ako, recimo, budeš vani cijelu noć i dođeš kući u cik zore? Koju kremu stavljaš prije spavanja? Je li bitno to što spavaš ili to što je vani dan? Što se dogodi ako ujutro staviš slučajno na lice noćnu kremu, spava li ti se cijeli dan? I, naravno, što se dogodi ako neko vrijeme stavljaš samo dnevnu, jer se navečer samo skljokaš u krevet i nije ti do zadržavanja pred ogledalom? Hoće li se hidratiziranost kože ipak povećati za 85%? Pitam to ovdje jer se ne usudim nijednoj ženi u lice postaviti ova za život važna pitanja. Naime, jednom je moja mama priznala nekoj ženi da nikad nije koristila nijednu dnevnu i noćnu hidratizirajuću kremu, na što je ova tiho (damski) ciknula i napravila mot rukama kao da joj zavrće vratom. Mama mi je taj dan ozbiljno i tiho rekla, kao žena ženi, da nikad nikome ne pokazujem nedostatak svog znanja o vlažnosti kože. O ŽIVOTU Na povratku iz Splita, u 5-satnoj vožnji kroz snijeg, Čarobnjak i ja smo donijeli milijun i jednu novogodišnju odluku. Vodeći se, naravno, kriterijem konkretnosti i izvedivosti, i onim da je to u najvećoj mjeri u našim rukama, samo smo zaboravili zapisivati, pa ih se većine više nitko ne sjeća. Šteta, nijedna od njih nije bila da ću imati 85% više hidratiziranu kožu, onda bih već sad imala jednu ispunjenu. Čarobnjak je zaključio da ipak smije odrasti, a ja sam odrasla tako što sam prihvatila da neka prijateljstva smiju završiti bez kobnih posljedica po smisao svijeta. Odlučili smo i da ćemo proširiti svijet u kojem živimo, na način da ćemo češće odlaziti na mjesta gdje nikad (ili dugo) nismo bili. A negdje putem sam odlučila i da ću paziti da ne ostavljam bluetooth uključen kad se vozim autobusom, jer mi je netko poslao sliku svog spolovila u erekciji, što je bilo smiješno jer sam bila sa Čarobnjakom, ali da sam bila sama, vjerojatno bi se ostatak puta osvrtala. Al ako se dogodi da mi ga netko opet pošalje, poslat ću ja njemu ovog kojeg sam dobila, pa ću čekat da čujem iznenađeni "skvik". |